Grad je živ organizam

U povodu velike izložbe Ikonografija grada II. koja je u Modernoj galeriji otvorena od 17. prosinca 2019. do 23. veljače 2020. razgovaramo s kustosom Željkom Marcijušem.

Prošlo je gotovo desetljeće od izložbe Ikonografija grada, koja je svojedobno bila jedan od najopsežnijih projekata takva tipa u Modernoj galeriji. Proglašena je izložbom godine 2010, ali je pokrivala samo razdoblje hrvatske umjetnosti do sredine 20. stoljeća. Izložbom Vizije grada nastavljate tamo gdje ste stali i završavate s 2000+…

Kada sam radio prvu ikonografiju, bilo je lakše jer sam nacrt osmislio bitno prije, od svoga diplomskog rada, a riječ je o razdoblju koje je u struci dobrano sondirano iz drugih aspekata. Ali i tada je bilo žestoko, i, sjećam se, postav se radio do zadnjega časa. Čini mi se da je to bilo jučer. Naslov moje studije bio je Ikonografija grada u hrvatskome slikarstvu, s izletima u plakat, grafiku i fotografiju a i ikonografska shema bila je manje opsežna. Tada su stručni suradnici i koautori bili Tonko Maroević za književnost, Vanja Babić za povijest i Milivoj Zenić za film, a postav i vizualni identitet potpisali su Ante & Marko Rašić i Vedrana Vrabec.

Snimio MIRKO CVJETKO

Osim po razdoblju, po čemu se ova izložba razlikuje od one 2010?

Drukčija je potpuno! Za prvu polovicu 20. stoljeća imate veći povijesno-umjetnički odmak. A ovo je cijela mala povijest umjetnosti druge polovice 20. stoljeća s temom grada, ali još kompleksnija.

Ono što povezuje obje ikonografije odmak je od tradicionalnoga poimanja vedute i grada te jednako vrednovanje klasika i manje znanih umjetnika, a bitna je razlika i to što radite sa živom građom i umjetnicima, imate manji povijesni odmak, mnogo je više rizika. Ali nema ljubavi bez rizika, zar ne?

Na prvoj je bilo otprilike 200 radova, ponajviše slikarstva, a na Ikonografiji II izlaže više od 270 umjetnika s više od 500 radova. Kako ste podijelili građu?

Dok je na prvoj građa bila uklopljena u manje tematskih grupa: od političkih tendencija na ulici, interijera pa do zabave i sporta, ovdje se tipologija građe rasprostire u petnaest tematskih cjelina; od utopije i distopije, preko angažirane pozornice, života i ritma ulice, melankolije i metafizike grada do erosa, urbane paranoje i pop-grada i dalje... I moja dionica i dionice kolega složene su. Izložba je, kao i prva, multimedijalna i interdisciplinarna, ali na ovoj su i discipline i mediji umnoženi, a kreću se od proširena pojma slike sve do eksperimentalnog filma i videa, animiranoga filma, akcija i intervencija... Može se reći, koliko se usložila umjetnost, toliko se usložila i naša vizija grada.

Jeste li na isti način pristupili realizaciji projekta s obzirom da se, jednako kao i grad, u deset godina dogodi mnoštvo različitosti i novina koje su imanentne suvremenom dobu?

Ne, posve je drukčije. Želio sam ostvariti fizički scenarij grada u kojem se od 1950-ih zrcali i prošlo, sadašnje i buduće doba; pokazati što je grad bio, što jest i što bi u suvremenoj virtualizaciji svega mogao biti, s naglaskom na projekcije, budućnost poimanja futurističkoga globalnog grada. Izložba nije doslovna predodžba, već simbolska projekcija; grad umjetnosti i umjetnost grada.

Iako ste autor, s vama je u timu nekoliko vrlo važnih suradnika koji su zaduženi za različita područja iz svijeta hrvatske likovnosti...

Da, oni su autori svojih dionica i bave se onim područjima o kojima ja ne znam dovoljno i nisam se mnogo njima bavio. Imali su potpunu slobodu i u izboru djela i u tekstovima. Puno su pojedinačno odradili, ali bili smo stalno u komunikaciji. Vanja Babić osmislio je dionicu akcija, intervencija i performansa, Saša Pavković odradio je dionicu videa i eksperimentalnog filma, Frano Dulibić bio je zadužen za strip, karikature i animirani film, Milivoj Zenić za igrani i dokumentarni film, a Feđa Gavrilović za arhitekturu. Napisali su i izvanredne studije o svojim dionicama i radili koješta drugo. Koliko se posao odužio, možda su u zezanciji mislili da nećemo stići do finalne realizacije!?

Koncepcija izložbe zahtijevala je i vrlo promišljene arhitektonske vizualizacije prostora Moderne galerije!?

Ante Rašić i Rašić + Vrabec od maketa do izložbe osmislili su suvremeni vizualni identitet i postav grada u gradu, ostvarili su verbalno-vizualni postav uz 3D-maping, koji je sceničan, sadržajan i funkcionalan.

Što je na ovom projektu bilo najvažnije naglasiti?

Želio sam iskazati grad kao živ i stalno promjenjiv organizam, od njegove stvarnosti i zbiljnosti do fluidna opredmećenja umjetnošću. Zapravo, grad satkan od umjetnosti. Od nukleusa do megalopolisa kao složene mreže multipliciranih funkcija današnje bitno vizualne kulture, od New Yorka do Zagreba, odnosno bilo kojeg grada koji su umjetnici interpretirali. Ne vedute grada, već široko poimanje nečega što bismo mogli nazvati ikonografski prizor....

Je li izložba postavljena kronološki jer je, na neki način, tematski već određena? I kako ste iz tog obilja hrvatskih autora napravili izbor onih koji će biti predstavljeni na izložbi?

Koncept je temeljen na tipologiji koja je nadređena kronologiji; sadržaj, stil i značenja izviru iz obličja i oblikovanja, iz imaga – proširene slikovnosti svih slika grada koje uopće možemo pojmiti i zamisliti. Dakle, koncept se temelji na teoriji slikovnosti, teoriji grada i medija, metodi ikonografije, a postav se rasprostire, već sam rekao, kroz petnaest tematskih cjelina. Moje znanje i viđenje kolega multimedijalno su i interdisciplinarno usklađeni u svojevrsnu, Walter Ruttmann bi rekao, simfoniju velegrada.

Koje je djelo najstarije, a koje najnovije? Zašto su baš izabrana ta djela kao polazište ili završetak?

Nema polazišta i završetka. Izložba je zamišljena poput cirkularnih krugova u kojima je završetak ujedno i početak te obrnuto. Zato su i cjeline nerijetko iskazane polaritetima: čovjek u gradu – grad u čovjeku, rat u gradu – grad u ratu, utopija – distopija i slično. S druge strane kronologija, ako je ima, proistječe iz tipologije. Primjerice, najraniji rad su Zvonici iz 1948. Božidara Rašice, potom Zvonimir Radić i Ivan Picelj s nacrtima postava za izlaganje na Međunarodnom sajmu u Chicagu iz 1950, Edo Murtić sa svojom slikom Highway iz 1952, kao i Kniferovi sjajni rani figurativni crteži Stenjevca. Najnoviji su radovi mladoga slikara Grgura Akrapa iz 2013, zatim Utopia iz 2014. međunarodno afirmirana crtača Danijela Žeželja, tu je i rad Stanislava Novaka WTF? iz 2016, a Tomislav Buntak i Miron Milić za potrebe ove izložbe oslikali su zidove Moderne galerije neposredno uoči otvaranja.

U imenovanju obiju izložaba ključna je riječ ikonografija. Zašto i što to vama osobno znači? Na čemu počiva naglasak?

Naravno, na značenju u vizualnoj umjetnosti. Na svrhovitosti djela. Jesu li to sve naše projekcije ili se interpretacijom može potražiti i dosegnuti najdublji sloj djela i vizija grada u cjelini? To smo pokušali. Ne usuđujem se, ipak, upotrijebiti naziv ikonologija.